četvrtak, 13.04.2006.
STAKLENKA KISELIH KRASTAVACA I KAVA
Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24 sata na dan nije dovoljno, sjetite se staklenke kiselih krastavaca...i kave.
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i drzao neke predmete iza sebe. Kada je sat poceo, bez rijeci je podigao veliku, praznu staklenku kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente je li staklenka puna. Slozili su se da je.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i usuo ih u teglu. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedu loptica. Tada je ponovno upitao studente je li staklenka puna. Opet su odgovorili da je.
Sljedeca kutija koju je profesor uzeo bila je puna pijeska. Kada ga je usuo u staklenku, pijesak je naravno ispunio sve preostale supljine u staklenci. Pitao ih je jos jednom je li staklenka puna. Studenti su skruseno odgovorili da je.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije salice pune kave i ulio ih u staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
« Sada » rekao je profesor dok je smijeh zamirao « hocu da shvatite da ova staklenka predstavlja vas zivot.Teniske loptice su vazne stvari u vasem zivotu: vasa obitelj, vasa djeca, vase zdravlje, vasa vjera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite staklenku pijeskom, nema mjesta za kamencice i teniske loptice. Isto vazi u zivotu. Ako potrosite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada necete imati mjesta za one vazne stvari.
Vodite racuna o stavrima koje su kljucne za vasu srecu!
Igrajte se s djecom!
Nadite vremena za odlazak lijecniku!
Izvedite partnera na veceru!
Ponasajte se ponovno kao da vam je 18!
Uvijek ce biti vremena da se ocisti kuca i naprave popravci!
Prvo se pobrinite za teniske loptice – stvari koje su vam zaista vazne!
Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak!
Jedna od studentica podigla je ruku i upitala sto predstavlja kava. Profesor se nasmijao
« Drago mi je da ste to pitali. Nju sam ulio kako bi vam pokazao da, bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvijek ima prostora za salicu kave sa prijateljem. »
- 10:41 -
« Pa dobro gde si ti.. Bas sam ovih dana hteo da te zovnem... Hej reci mi dal jos uvijek imas onaj broj sa 203. Pa dobro gde si ti, sto ne navratis kod kuce sam popodne, hej reci mi kako mama, kako tata, kako baka, kako svi... »
Bas ovi Balasevicevi stihovi su me naveli na razmisljanje kao u svacijem zivotu postoje neki ljudi do kojih nam je stalo i koje stvarno voli, ali im se jednostavno dugo ne javimo...
Mislim da to nitko ne radi namjerno i svi si stalno govore «Ma bas sam ju mislila jucer nazvtai, al nisam stigla...» P ako u zivotu ne mozemo jednom u mjesec dana izdvojiti malo vremena da bi nazvali starog prijatelja ili rodaka onda stvarno... Evo ja na prinjer imam sestricnu u Austriji s kojom sam stvarno u odlicnim odnosima i super se slazemo ali jako je tuzno to sto se prerijetko cujemo. Telefonom se cujemo samo kada ona treba doci tu kod nas i za rodendane, blagdane te ponekad ovako... Dobro je sad sto se razvila ova nova tehnologija pa se cujemo mailom, ali ni tako si ne pisemo bas precesto, obicno samo kada trebamo nesto. Ma to ne znaci da se mi nevolimo ali jednostavno nam je objema tesko izdvojiti par inuta da se cujemo. Nakon ovog trenutka prosvjetljenja poslat cu joj sigurno mail da cujem sta se kod nje novo dogada.
I to je isto jedan od dokaza kako su ljudski odnosi zahladili u zadnje vrijeme zbog te silne uzurbanosti. Ali nisu ljudi krivi tomu... to je jednostavno nacin odrzavanja egzistencije i prezivljavanja. U danasnje vrijeme vise nista nije jednostavno. Evo na najbanalnijem primjeru... kada dodem u konzum i sad ja napunim kosaru «namirnicama» i onda pocne paljba: hocete platiti karticom? Ne, hvala. Hocete platiti gotovinom ? Da. Imate li bonove za popust? Imam. (pa sad cekas 5 minuta da ona ukuca te bonove i jos joj se redovito nesto zablokira pa moram jos cekati) Imate li konzum karticu? Ne.(a sto je najgore imam ju al ju uvijek zaboravim kod kuce) Zelite li konzum karticu? Ne, hvala. I napokon kad mislim da je gotovo nestade papira za racune pa moram jos cekati iako necu ni uzeti taj racun. Pa jel nije nasim starima prije bilo ljepse kad su imali svoju trgovinicu iza ugla pa su se u njoj isto tako zadrzali 15 min ali pricajuci o tome sto su kuhali za rucak i koliko su kolaca danas ispekli? No, gledajuci iz perspektive prodavacica. Kontam da je njima isto strasno ponavljati tu istu pricu svaki dan i trpjeti sve pogrdne komentare i ljute poglede kupaca cim nesto malo krene po zlu. Ali, kao sto sam vec rekla... one to sve moraju trpiti i uz to se od njih ocekuje da budu uvijek nasmijane i zahvalne sto imaju posao kad je toliko ljudi u gradu nezaposleno. Ma sigurno su one zahvalne ali ponekad im je vjerojatno toga svega dosta i najradije bi se isti tren ustale s te pokidane stolice i ostavile svoje mjesto prazno. Ali, nisu u mogucnosti. Opet je u pitanju egzistencija koja je ipak vaznija od ponosa i umora.
Sve u svemu, ubija me sto su danas svi tako zauzeti poslom i obvezama da ne mogu primijetiti svoje probleme a kamoli probleme ljudi oko njih... J
- 00:30 -
srijeda, 12.04.2006.
sada
Eto..ja odlucila malo pisati jel stvarno ne znam sto raditi. Sad me mama zvala da idem s njom saditti cvijece i tako sam ja pocela razmisljati o tome kako neke stvari neke ljude jako vesele i ispunjavaju a druge ni malo. I pritom ne mislim sad na to cvijece nego jednostavno opcenito na sve stvari. Koliko na svijetu ima razlicitih ljudi toliko ima i razlicitih stvari koje ih zanimaju. «Sto ljudi, sto cudi.»
Nekoliko puta sam se uhvatila u razmisljanjima o sasvim banalnim stvarima koje nam se cine tako uobicajenim i u zivotu ne posvecujemo niti jedan trenutak kako bismo razmislili o njima. Kao naprimjer..koliko nas ljudi ima pod ovim nebom. Tolike milijarde i milijarde ljudi zivi prakticki na jednom mjestu u ovom svemiru, a da se ne poznajemo. Niti ne znamo koliko nas je TU. Pa kad krenemo samo od svog mjesta stanovanja. Ne poznajemo ni sve ljude u naselju u kojem zivimo, a o cijelom gradu da i ne govorimo. I tako citajuci neke casopise o poznatima mislim kako mozda neka od tih osoba o kojima svakodnevno citamo gleda u istu zvijezdu na nebu kao i ja. Mozda smo se u trenutku nasli u istim mislima, no jednu sekundu kasnije to zaboravljamo i svi nastavljamo sa svojim uzurbanim zivotima. Nekad mi je bas zanimljivo promatrati druge ljude i razmisljati i zamisljati njihove zivote (voajerizam? :)). Kad bih se samo osvrnula na moje prijatelje i ljude koje znam-jedna pije kavu, jedan gleda tv, jedna uci, jedna pati za deckom, jedan se smije, jedan spava, jedna je na tecaju, jedan u skoli, jedna se seta, jedna se svada, jedna place, jedna uziva u trenutku. I to je ona prava... tko god to bio, svaki covjek koji uziva u trenutku zivi zivot punim plucima. Upravo ja to u zadnje vrijeme i cinim. Uzivam u svakom susretu, u svakoj zraci sunca, u svakom pogledu, u svakoj rijeci. Ne zelim ja sada tu reci kako ne treba misliti na posljedice, naravno da treba, kao sto ni u cemu ne smijemo ici iz krajnosti u krajnost tako ne teba ni u ovome. Mislimo na posljedice, ali uzivajmo. Glavna formula za srecu i uspjeh.
- 11:29 -
subota, 08.04.2006.
eto i ja sam se pridruzila tom slavnom svijetu bloggera... lijepo je to moram priznat. odlucila sam zasad ne reci nikome tko sam, ni svojim prijateljima jer zelim biti u mogucnosti tu reci sve sto me pati i tko me pati, a onda bi se netko (nenamjerno) mogao prepoznati u mojim pricama a to nikako ne bi bilo dobro za moje odnose s prijateljima...
bas jutros sam ustala na lijevu nogu i dan mi je poceo grozno, nije mi se dalo pomaknuti iz stana. onda sam iscrpila neku snagu iz svog umornog tijela i otisla prosetati psa. odmah sam bolje raspolozena, vani je tako prekrasno, suncano... bas je onak takvo vrijeme da sam sebi ne zelis dopustiti da budes lose raspolozen. sad sam super i idem uzivat u ovom danu:)
- 12:15 -
zeljela bi cuti neka vasa razmisljanja o procjenjivanju ljudi, u zadnje vrijeme mi se cesto dogodi da krivo procijenim ljude i onda se previse vezem za njih (kao i obicno) i tek kasnije shvatim kako mi upravo te osobe uopce ne odgovaraju, ne svida mi se njihovo razmisljanje i pogledi na svijet. i sto sad? zakljucila sam da sam jako drustvena osoba i da me takve stvari nekad previse pogadaju i ponekad se previse opterecujem glupostima. izmedu ostalog zbog toga sam i otvoraila ovj blog jer mi je puno lakse kad sve sto me muci stavim na papir(tipkovnicu). je li i vama nekad tako?!
- 00:19 -
uvod
blog na kojemu ce biti rijec o svemu i svacemu. objavljivat cu svoja razmislajnja i slicno... kome ne odgovara ne mora posjecivati...
- 00:17 -
